gostoljùbiv

prid. G gostoljùbiva; odr. gostoljùbivī, G gostoljùbivōg(a); ž. gostoljùbiva, s. gostoljùbivo; komp. gostoljubìvijī 1. koji rado prima i lijepo dočekuje goste [~ domaćin; gostoljubiva žena; gostoljubivo osoblje] 2. u kojemu se ogleda ljubaznost prema gostima [gostoljubivo ponašanje]

gostoljùbivōst

im. ž. G gostoljùbivosti, I gostoljùbivošću/gostoljùbivosti osobina onoga koji je gostoljubiv ili svojstvo onoga što je gostoljubivo

gostoprímstvo

im. s. G gostoprímstva primanje gostiju s dobrodošlicom

gostòvānje

im. s. G gostòvānja; mn. N gostòvānja, G gostòvānjā nastupanje u predstavi, na koncertu ili sportskome natjecanju u drugome gradu ili državi

gostòvati

gl. dvov. neprijel. prez. 1. l. jd. gòstujēm, 3. l. mn. gòstujū, imp. gòstūj, aor. gostòvah, imperf. gòstovāh, prid. r. gostòvao nastupiti/nastupati u predstavi, na koncertu ili sportskome natjecanju u drugome gradu ili državi

gȍšća

im. ž. G gȍšćē; mn. N gȍšće, G gȏšćā žena koja posjećuje koga ili što [hotelska ~; nezvana ~; visoka ~]

gòšćēnje

im. s. G gòšćēnja; mn. N gòšćēnja, G gòšćēnjā 1. primanje i posluživanje gostiju 2. uživanje u jelu i piću; sin. (čašćenje)

gòtičkī

prid. G gòtičkōg(a); ž. gòtičkā, s. gòtičkō koji se odnosi na gotiku [gotička katedrala]

gòtika

im. ž. G gòtikē, DL gòtici umj. europski umjetnički stil i stilsko razdoblje (između romanike i renesanse) u likovnim umjetnostima koje traje od 12. do 16. stoljeća, u arhitekturi ga obilježavaju visoke katedrale šiljastih lukova, izduljenih svodova i visokih tornjeva, u kiparstvu izdužene figure s produhovljenim crtama lica, a u slikarstvu se razvijaju tehnike vitraja i iluminacije

gòtov

prid. G gòtova; odr. gòtovī, G gòtovōg(a); ž. gòtova, s. gòtovo 1. koji je dovršio kakvu obvezu ili zadaću i može početi raditi što drugo ili krenuti kamo [Jesi li ~?] 2. pren. kojemu nema pomoći, koji je propao [On je ~!] 3. razg. v. pripravan, spreman

gotòvān

im. m. G gotována, V gȍtovāne; mn. N gotováni, G gotovánā osoba koja ne radi, nego živi na tuđi račun

gotòvānka

im. ž. G gotòvānkē, DL gotòvānki; mn. N gotòvānke, G gotòvānkā/gotòvānkī žena koja ne radi, nego živi na tuđi račun

gotòvānskī

prid. G gotòvānskōg(a); ž. gotòvānskā, s. gotòvānskō koji se odnosi na gotovane

gotovìna

im. ž. G gotovìnē novac koji stoji na raspolaganju u novčanicama ili kovanicama, gotov novac

gotòvīnskī

prid. G gotòvīnskōg(a); ž. gotòvinskā, s. gotòvīnskō koji se odnosi na gotovinu [~ kredit]

gòtovo

pril. 1. izriče da je malo nedostajalo da se što dogodi, samo što se nije dogodilo [Gotovo sam pao.]; sin. umalo, zamalo 2. izriče da je kakva odluka konačna, da se o njoj više ne može raspravljati [Neću ići u kino i ~.] 3. izriče da je što približno kakvo [Glas joj je bio ~ nježan]; sin. (skoro)

gȍtskī

prid. G gȍtskōg(a); ž. gȍtskā, s. gȍtskō 1. koji se odnosi na Gote 2. u im. funkciji jd. m. jez. izumrli jezik kojim su govorili i pisali Goti

gòvedār

im. m. G gòvedāra, V gȍvedāru/gȍvedāre; mn. N gòvedāri, G gòvedārā čuvar goveda

gòvedārev

prid. G gòvedāreva; ž. gòvedāreva, s. gòvedārevo koji pripada govedaru; sin. govedarov

govedàrica

im. ž. G govedàricē; mn. N govedàrice, G govedàrīcā čuvarica goveda

govedàričin

prid. G govedàričina; ž. govedàričina, s. govedàričino koji pripada govedarici

gòvedārov

prid. G gòvedārova; ž. gòvedārova, s. gòvedārovo usp. govedarev

govedárstvo

im. s. G govedárstva polj. grana stočarstva koja se bavi uzgojem goveda

gòvedina

im. ž. G gòvedinē goveđe meso

gòvedo

im. s. G gòveda; mn. N gòveda, G gȍvēdā zool. 1. mn. skupina velikih i tromih papkara iz porodice šupljorožaca 2. pripadnik istoimene skupine [divlje ~; domaće ~]

gòvedskī

prid. G gòvedskōg(a); ž. gòvedskā, s. gòvedskō koji se odnosi na goveda [govedska koža; ~ rep; ~ rogovi]

gòveđī

prid. G gòveđēg(a); ž. gòveđā, s. gòveđē koji se odnosi na govedinu [~ but]

gȍvōr

im. m. G gȍvora, I gȍvorom; mn. N gȍvori, G gȍvōrā 1. jez. primjena jezika u komunikaciji nasuprot jeziku kao apstraktnomu pojmu 2. jez. jezični sustav kojega ograničenog naselja [bednjanski ~]  ekavski ~ govor u kojemu se jat odražava kao e; (i)jekavski ~ govor u kojemu se jat odražava kao ije ili je; ikavski ~ govor u kojemu se jat odražava kao i 3. tekst koji se izgovara u kakvoj prigodi [svečani ~; održati ~; uvodni ~]; sin. besjeda poet. 4. sustav znakova koji služe za sporazumijevanje [~ nijemih; ~ tijela] ♦ ni govora nikako, ne dolazi u obzir; nije vrijedan govora (spomena) ništa ne vrijedi, ne vrijedi govoriti o kome, o čemu

gȍvorēnje

im. s. G gȍvorēnja 1. sporazumijevanje govorom, razmjenjivanje misli glasno izgovorenim riječima, vođenje razgovora s kim; sin. pričanje razg. 2. izražavanje ili priopćivanje čega riječima; sin. kazivanje 3. usmeno izražavanje na kojemu jeziku

govòritelj

im. m. G govòritelja; mn. N govòritelji, G govòritēljā gram. govorna osoba; ant. negovoritelj

govòriti

gl. nesvrš. prijel./neprijel. prez. 1. l. jd. gòvorīm, 3. l. mn. gòvorē, imp. govòri, aor. govòrih, imperf. gòvorāh, prid. r. govòrio, prid. t. gòvoren 1. izražavati ili priopćivati što govorom [~ tekst napamet; mudro ~]; sin. kazivati, ( pričati), zboriti 2. neprijel. a. imati sposobnost govora [naučiti ~] b. pren. sadržavati određenu priču, poruku [Knjiga govori o nama.] 3. prijel. znati se usmeno izražavati na kojemu jeziku [Dobro govori i piše njemački.]

govòrljiv

prid. G govòrljiva; odr. govòrljivī, G govòrljivōg(a); ž. govòrljiva, s. govòrljivo; komp. govorljìvijī koji rado govori

gȍvōrnī

prid. G gȍvōrnōg(a); ž. gȍvōrnā, s. gȍvōrnō 1. koji se odnosi na govor [~ organi; govorna mana] 2. koji se izražava govorom [govorna komunikacija; ~ činovi]; ant. negovorni

govórnica

im. ž. G govórnicē; mn. N govórnice, G govórnīcā mjesto s kojega se drži govor  telefonska ~ kabina s telefonom namijenjena javnoj uporabi

gȍvōrnica

im. ž. G gȍvōrnicē; mn. N gȍvōrnice, G gȍvōrnīcā 1. žena koja govori ili drži govor [dobra ~; loša ~] 2. žena koja se služi kojim jezikom, koja zna koji jezik [~ hrvatskoga jezika]

gȍvōrničin

prid. G gȍvōrničina; ž. gȍvōrničina, s. gȍvōrničino koji pripada govornici; ant. sugovorničin

gȍvōrnīčkī

prid. G gȍvōrnīčkōg(a); ž. gȍvōrnīčkā, s. gȍvōrnīčkō koji se odnosi na govornike [govornička škola; govornički stol]

gȍvōrnīk

im. m. G gȍvōrnīka, V gȍvōrnīče; mn. N gȍvōrnīci, G gȍvōrnīkā 1. osoba koja govori ili drži govor [dobar ~; loš ~] 2. osoba koja se služi jezikom, koja zna koji jezik [~ hrvatskoga jezika]

gȍvōrnīštvo

im. s. G gȍvōrnīštva vještina, umijeće i tehnika uvjerljiva govorenja; sin. retorika

gòzba

im. ž. G gòzbē; mn. N gòzbe, G gózbā/gòzbī bogat, obilan svečani obrok priređen u čiju čast ili u povodu kakva važnog događaja [prirediti gozbu; vesela ~]

grȁb

im. m. G gràba; mn. N gràbovi, G grȁbōvā bot. bjelogorično visoko drvo glatke sivkaste kore, razgranate krošnje i jajolikoga lišća [bijeli ~; crni ~; obični ~]

grábež

im. m. G grábeža, I grábežom 1. uzimanje silom, pohlepno otimanje; sin. grabljenje 2. ono što je uzeto silom, pohlepno oteto

grabèžljiv

prid. G grabèžljiva; odr. grabèžljivī, G grabèžljivōg(a); ž. grabèžljiva, s. grabèžljivo; komp. grabežljìvijī 1. koji napada žrtvu i hrani se plijenom [grabežljiva životinja] 2. koji grabi, otima i krade [~ čovjek] 3. koji odražava čiju potrebu da grabi, otima i krade [grabežljivo ponašanje]

grabèžljivac

im. m. G grabèžljīvca, V grabèžljīvče; mn. N grabèžljīvci, G grabèžljivācā 1. zool. a. mn. skupina životinja koje napadaju i hrane se plijenom b. pripadnik istoimene skupine [noćni grabežljivci] 2. pren. osoba koja grabi, otima i krade

grabèžljīvčev

prid. G grabèžljīvčeva; ž. grabèžljīvčeva, s. grabèžljīvčevo koji pripada grabežljivcu

grabèžljivica

im. ž. G grabèžljivicē; mn. N grabèžljivice, G grabèžljivīcā žena koja grabi, otima i krade

grabèžljivičin

prid. G grabèžljivičina; ž. grabèžljivičina, s. grabèžljivičino koji pripada grabežljivici

grabèžljivōst

im. ž. G grabèžljivosti, I grabèžljivošću/grabèžljivosti osobina onoga koji je grabežljiv ili svojstvo onoga što je grabežljivo

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga